Četiri glave kvadricepsa

Aj Bog te pomiluj, ala vrajže drivo, nevolja i nesrića – puknula je glava Lukina četveroglavog mišića! Da ni ki roke hitija na nas. Proti roki, rabi jisti česna – kako san niki dan proštija: „Svi jidu česna, samo Modrić Luka“. Mišićna ozljeda je teška ozljeda u sportu i zahtijeva dugotrajan oporavak. Puknuće četveroglavog mišića natkoljenice u nogometaša posebice. Četveroglavi mišić natkoljenice je ekstenzor koljena što znači da je on taj koji omogućava ispružanje koljena, podizanje iz čučnja, konrolirano spuštanje u čučanj, udarac lopte, šut i sl. Biceps ima dvije glave, triceps tri, kvadriceps četiri, ali najpoznatije četiri glave nisu one mišićne već četiri glave Mount Rushmore-a na jugozapadu Južne Dakote u SAD-u. Samo im njujorški Kip Slobode konkurira kao globalno prepoznatljivi simbol američkih težnji i ideala govoreći afirmativno, u svakom slučaju jedan je od prepoznatljivih simbola Amerike. Četiri gigantske uklesane glave u granitnoj stijeni su glave i lica četvorice velikih američkih predsjednika – Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona, Abrahama Lincolna i Theodorea Roosevelta. Ideja je to Gutzona Borgluma, sina mormona, doseljenika iz Danske, rođenog daleke 1867. godine, u saveznoj državi Idaho. Umjetnost je studirao u Parizu, a kamene je glave počeo klesati u svojoj 60-toj godini. Rad na Mount Rushmoreu trajao je 14 godina; spomenik je bio svečano otvoren 31. listopada 1941. kada je idejni začetnik i tvorac Gutzon Borglum već bio mrtav - umro je osam mjeseci ranije. Navodno je to bio veći inženjerski no umjetnički podvig. Impresivno – kažu oni koji su ih imali priliku vidjeti.

 

 

Slika 1: Mount Rushmor

 

Četiri glave je puno, a već dvi glave su napro bolje ud jene, čak čovik i tovar znaju već nego jedan sam. U Istri i Primorju bi se našlo glav: LupogGlav, Glavini poli Draguć, Glavotok na Krku itd. U jednom žargonu je glava sto, som – mijar, konj – deset mijari. Uloge mišića u kretanju su dvije: prva da se kontrahira i skrati. Time on približava točku sa koje polazi (polazište) i točku na kojoj završava (hvatište). Približavajući te dvije točke, skraćujući se, mišić proizvodi pokret. Druga funkcija mišića je da se nakon izvedenog pokreta relaksira i opusti. Kontrakcija i relaksacija dakle. Mišići koji se nalaze blizu mišića koji izvodi pokret i imaju sličnu funkciju nazivaju se „agonisti“. Oni koji se nalaze sa suprotne strane nazivaju se „antagonisti“. Antagonisti imaju suprotnu funkciju od agonista. Ukoliko je mišić koji izvodi pokret m.quadriceps femoris, tada su antagonisti mišići stražnje lože natkoljenice. Kad je kvadriceps kontrahiran i izvodi pokret, stražnja loža izvodi drugu moguću funkciju mišića tj. relaksira se i dozvoljava pokret. Ukoliko su kontrahirani i agonisti i antagonisti tada je pokret nemoguć, ali je zglob preko kojeg prelaze mišići stabilan. Postoji i treća skupina mišića u pokretu – „sinergisti“. Sinergisti također sudjeluju u pokretu, ali ne izvode pokret. U situaciji kada je nogometaš speman na šut, tada m. quadriceps izvodi pokret, m.iliopsoas, m.tenzor fascie late, m.sartorius, m.gracilis i aduktori kuka su „agonisti“, stražnja skupina mišića natkoljenice i abduktori kuka su „antagonisti“, a sva ostala muskulatura tijela koja omogućava poziciju i stabilnost izvođenja pokreta su „sinergisti“.

 

Radi navedenog  je važno da cijela muskulatura tijela bude snažna i povezana – na taj način sportaš ima stabilnu poziciju izvođenja pokreta. To je ujedno i jedan od najvećih propusta u treningu – zaboraviti snažiti sinergističnu muskulaturu. Do ozljede mišića dolazi zbog nedovoljno snažnog mišića, nedovoljno elastičnog mišića, neravnoteže muskulature, zbog suviše velikog naprezanja mišića i konačno zbog umora. Liječenje ozlijeđenog mišića je uglavnom ne operativno, ali agresivno. Odmah se počinje s kontrolom krvarenja i otekline, izuzetno važno u prvim satima i danima nakon ozljede. Potom slijede postupci potpomognutog cijeljenja mišića gdje se koriste fizikalno terapijske procedure te injekcije plazme bogate trombocitima („terapija krvlju“). Istovremeno se započinje s postepenim pojačavanjem opterećenja i snaženjem mišića. U konačnici je potrebno nastaviti intenzivnije sa snaženje muskulature, uz rad na elastičnosti iste. Najveći je naglasak na ozlijeđenom mišiću, ali i na antagonistima i sinergistima. Kada govorimo o treningu muskulature, postoji nekoliko osnovnih principa: koncentrična kontrakcija, ekscentrična kontrakcija i izokinetična kontrakcija (o tome niki drugi bot). Aj brižni mi i brižna naša nogometna vrsta; s toliko glav u hipu ostanemo obezglavljeni.

 

Doc.dr.sc. IVAN RAKOVAC, dr.med.spec.ortoped

Glas Istre, 23.11.2014