Gabriel Garcia Marquez – Ljubav u doba kolere

Osvrt liječnika na literarno stvaralaštvo „magijskog realizma“ GG Marqueza u jednom dijelu dolazi kao nešto prirodno. U osvit čovječanstva, u tisućama godina puzajućeg razvoja, medicina i magija bile su usko povezane. Čak i danas sam uvjerenja da nisu u suprotnosti i da su unatoč intenzivnom i svakodnevnog znanstvenom napretku te znanstvenom poimanju čovjeka, osobine vrača poput čaranja, predviđanja, osluškivanja unutarnjih glasova, osjećanje energetskih tokova ili jednostavno vrlo osobni i nagonski pristup medicini itekako korisni liječniku. U romanu“Ljubav u doba kolere“, GG Marquez nam predstavlja lik dr. Juvenal Urbina te nas upoznaje s njegovom osobnošću, karakterom, razmišljanjima i ovdje najvažnije, njegovom liječničkom praksom.

Dr.Juvenal Urbino je uvaženi liječnik u kolonijalnom gradiću San Juan de la Cienega, na karipskoj obali Kolumbije. Svoj život posvećuje medicini, javnim poslovima, obitelji - upravo tim redoslijedom. Rođen je 1847.g. te oslikava liječnika na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Njegov je otac, također liječnik umro od kolere dok je Urbino bio na studiju. Kolera u naslovu romana provlači se kroz čitavo štivo te se ljubav kao zaraza i bolest u konačnici poistovjećuje s kolerom. Na kraju romana Fermina Daza i Florentino Ariza napokon zajedno, na brodu izvjese zastavu koja označava zaraženost kolerom. Kolera je u ovom slučaju metafora njihovih ljubavnih jada. U stvarnosti je kolera akutna infekcija koju uzrokuje Vibrio cholerae i koja zahvaća cijelo tanko crijevo, a karakterizirana je profuznim vodenastim proljevom, povraćanjem, grčevima u mišićimadehidracijom, smanjenim mokrenjem i kolapsom. Endemična je u dijelovima Azijesrednjeg istokaAfrikejužne i centralne Amerike, a u SAD duž obale Meksičkog zaljeva. Slučajevi transportirani u EuropuJapan i Australiju, uzrokovali su lokalizirane epidemije. U endemskim se područjima epidemije obično pojavljuju za vrijeme toplih mjeseci s početnim simptomima bezbolnih vodenastih proljeva i povraćanja; gubitak tekućine stolicom u odraslih, može biti veći od 1 L/h, no obično je mnogo manji. Posljedični teški gubitak vode i elektrolita dovodi do cirkulatornog kolapsa te teškog oštećenja bubrega tj. renalne tubularne nekroze. (http://en.wikipedia.org/wiki/Cholera).

Nekoliko epidemija kolere zahvatilo je istarsko područje uzrokujući pomor, smanjenje populacije i osiromašenje. Azijska kolera pojavila se u Puli 1835., zatim  u sklopu svjetske pandemije 1847–55., u više navrata i kasnije. Čitam zanimljiv zapis o koleri koja je Istrom harala od srpnja do studenog 1849-te (S.Bertoša, Zapis o koleri u jednoj istarskoj župi god. 1855. Historijski zbornik, 1988, str. 245-251). Od 5000 oboljelih, 3640 je umrlo sa smrtnošću od 72%. Kad se Dr. Urbino vratio sa školovanja u Parizu, prionuo je iskorijenjivanju endemske kolere u svojem kraju te je kolera postala njegov opsesija. Provođenjem rigoroznih sanitarnih mjera uspio je koleru staviti pod kontrolu. Dnevni je raspored dr.Urbina bio ispunjen radom. Ustajao je rano, oblačio se u mraku kako ne bi probudio suprugu, te se  novim mrakom vraćao kući. Rad za opće dobro, rad sa studentima, pacijenti, kućne posjete okupirali su svaki trenutak vremena. S odmakom od nemalih stotinjak godina, usporediti ću kratko razmišljanja liječnika tada i danas. Dr. Urbino je mogao postaviti dijagnozu pacijentu samo gledajući ga što je, slažem se, vrlo često moguće u svakodnevnoj praksi tada kao i sada. Dr. Urbino je govorio da je skalpel najveći poraz medicine – značajno se promijenio odnos i rad u kirurgiji od tog doba. Danas se kirurgija razvila do stupnja minimalno invazivne kirurgije tj. kirurgije koja omogućava da pacijent nakon zahvata često istog dana nastavlja s dnevnim aktivnostima. Moderna je kirurgija u konačnici prepuna uspjeha. Urbino je postepeno prestao vjerovati u lijekove, vjerujući da čak i 70% hrane pospješuje smrtnost. Hmm, ova je teza možda i točna, međutim kao liječnici liječimo uvijek u dobroj vjeri, vodeći se trenutnim znanjima struke, makar se mnoga pokažu pogrešnima godinama i desetljećima kasnije. Dr. Urbino je govorio da ono što znamo je tek mali dio medicine, a i to je znano od tek nekolicine liječnika. Danas je srećom ta teza značajno izmijenjena jer nikada znanje nije bilo dostupnije no danas. Medicina u Hrvatskoj i Americi se vrlo malo suštinski razlikuju. Ono u čemu se svakako u konačnici s dr. Urbinom slažem je bespomoćnost liječnika pred odlućnošću sudbine: „Sve što mi pred smrću kao liječnici možemo je pomoći da se ona dočeka bez bolova.“

GG Marquez nam u liku dr.Urbina, svakako donosi angažiranog, požrtvovnog, posvećenog profesionalca sa kojim kao liječnici možemo biti vrlo zadovoljni. 

 

Doc.dr.sc. IVAN RAKOVAC, dr.med.spec.ortoped

Glas Istre, 20.04.2014