Problemi i ozljede djece sportaša

Djeca nisu samo umanjena inačica svojih roditelja – djeca se od odraslih suštinski razlikuju. Djeca rasti u razvijaju se. Njihovo tijelo i um proživljavaju stalne i kontinuirane promjene. Djeca imaju svoje specifične probleme i ozljede. Sport je za djecu važan.  Sport snaži dječji organizam i čini ga zdravijim i izdržljivijim. Kroz sport djeca razvijaju motoričke sposobnosti: uče nove vještine i unaprijeđuju već stečene vještine. Tijekom sportskih druženja na treninzima i utakmicama djeca se socijaliziraju, svladavaju radne navike, grade prijateljstva, uče o svom tijelu, izgrađuju samopouzdanje i ne manje važno – u sportu se djeca dobro zabavljaju. Pravi podaci naravno izostaju, ali u SAD se preko 40 milijuna djece između 6 i 18 godina bavi sportom. Oko 10% njih barem jednom zatraži liječničku pomoć. Najčešće su zastupljene ozljede u adolescenata tj. u srednjoškolaca. Premda vrlo rijetko, mogući su i smrtonosni ishodi radi neprepoznatih kardiovaskularnih bolesti ili kao posljedica pravih ozljeda tijekom sportskih aktivnosti. Ovdje je riječ o slučajevima koje statistika gotovo ni ne spominje, ali je takav ishod toliko opterećujuć da ostaje trajno prisutan u obitelji naravno i u zajednici. Osnovna razlika u promišljanju ozljeda u djece je razlika u građi dječjeg sustava za pokretanje. Dječje su kosti manje krte od odraslih, veći je postotak vode u njima te prijelomi zadobijaju specifične oblike koji su kod odraslih nemogući. Tipičan je prijelom „zelene grane“ tj. prijelom kod kojega ne dolazi do pravog prekida kontinuiteta kosti kao u odraslih već dolazi do elastičnog uvijanja kosti. Kost se pod djelovanjem sile ne puca poput suhe i stare grane već se  uvija poput plastelina ili zelene grane drveta. Riječ je o bolnom stanju kojeg liječimo imobilizacijom. Ovisno o stupnjevima krivljenja, takav je prijelom potrebno ispraviti rukama ortopeda i traumatologa, ili pak ostaviti da rast ispravi deformitet. Sličan je „torus prijelom“ kada npr. dijete padne na ispruženu ruku pa se kosti potkoljenice poput plastelina samo utisnu i zadebljaju. Moguć je takav prijelom na svim kostima - upravo liječim dijete koje je palo na rame i zadobilo torus prijelom ključne kosti. Lokalno blaga bolnost i zadebljanje. Dijete slobodno giba rukom čak i bez imobilizacije. Spomenuo sam rast. Rast je također osobitost dječjeg skeleta koju uvelike koristimo. Rastom se kosti, ligamenti i muskulatura razvija ovisno o djelovanju sile. Krivo srasli prijelom se tako rastom postepeno ravna u smjeru djelovanja sila te na kraju rasta ni neznamo da je kost bila iskrivljena. Još jedna pogodnost dječjeg skeleta je debela ovojnica koja obavija kost (periost) koja zajedno s bogatom krvnom opskrbom omogućava brzo cijeljenje kosti. Nisu sve same prednosti dječjeg kostura. Svaka kost koja raste na svojim krajevima ima zonu rasta. Zona rasta se sastoji od hrskavičnih stanica koje se umnažaju i oko sebe odlažu hrskavično tkivo. Što dijete brže raste, stanice se više umnažaju i sve manje tkiva ostavljaju oko sebe te je taj dio skeleta vrlo mekan i pogodan ozljedama. Hrskavica se nalazi i na dijelovima skeleta na kojima se hvataju tetive. Kod djece sportaša, stalno povlačenje muskulature povlači i hvatišta tetiva koja su hrskavična, time i mekana što često uzrokuje bolove. Bolovi radi prenaprezanja zona rasta su specifičnost upravo dječjeg skeleta. Tipično ima nekoliko pozicija boli: bolna peta radi stalnog povlačenja Ahilovih tetiva, bolno koljeno radi upornog povlačenja mišića kvadricepsa i ligamenta patele te u bacačkim sportovima bolnost s unutrašnje strane lakta. Svugdje je riječ o bolovima koji nastaju radi upornog mehaničkog povlačenja hrskavičnih zona rasta na hvatištima tetiva i ligamenata. Liječenje se sastoji od relativnog mirovanja, tj. dozvoljenog opterećenja do granice bolova. Razina je takvog opterećenja individualna te ju tako treba i dozirati. Uglavnom je potreban rad sa stručnjakom kineziologije ili fizioterapije koji razumiju takvo stanje. Potrebno je rasteretiti takvu tetivu istezanjem mišića te pravilnim snaženjem muskulature. Radi nestručnog rada s djecom sportašima, često postoji neuravnoteženost mišićnih sila koja postepeno dovodi do prenaprezanja jednog određenog dijela tijela. Dok sport predstavlja igru, problema uglavnom neće biti. Kada sport postaje važniji, kada dijete trenira intenzivno - korekcije mišićnih sila će uglavnom biti potrebne. Svaki sport forsira određenu muskulaturu te je potrebno planirano uravnoteživanje mišićnih sila, poželjno i prije no što se bolovi jave. Poli nas se reče: ud šepastega telca – šepast vo, ma razloga da nan dica šepaju zaspravlje ni!

 

Doc.dr.sc. IVAN RAKOVAC, dr.med.spec.ortoped

Glas Istre, 19.10.2014