Slobodno penjanje

 Ukoliko se vikend ne isplanira ranije, često ispadne da se provede u pasivnom odmoru. Odmor je nužan i duši i tilu, pasivni je odmor dobar, aktivni je bolji. Aktivni odmor u sebi sadrži komponentu doživljaja i komponentu aktivnosti, treninga što nas dodatno priprema za tjedne koji slijede. Lijep se vikend sprema – prema tome homo vanka. Na primjer free climbing. Ča je to za jeno? Nu da vidimo: slobodno penjanje (free climbing) je sportska disciplina koja se tijekom 19- tog stoljeća postepeno izdvaja iz alpinizma. Za razliku od stilova alpinizma, u slobodnom se penjanju prilikom svladavanja stijene ne kosriste nikakva pomagala. Može se definirati kako je slobodno penjanje ustvari disciplina odnosno način napredovanja. Osnovna značajka slobodnog penjanja je što u njemu nije dozvoljeno korištenje opreme za napredovanje, već se koristi vlastita snaga i spretnost, a oprema služi isključivo za osiguravanje od padova. Termin slobodno penjanje često se koristi misleći na sportsko penjanje. Za razliku od sportskog penjanja, slobodno penjanje zapravo nije zaseban sport, več opis načina na koji se savladao ili namjerava savladati alpinistički uspon, odnosno sportski penjački smjer (http://hr.wikipedia.org/wiki/Slobodno_penjanje). Stijenom se penje snagom ruku i nogu direktnim kontaktom sa stijenom. Pomagala poput konopa se koriste tek u svrhu zaštite. Iz toga i proizlazi termin slobodno, dakle bez ikakve pomoći. Čvrste ruke, još čvršće noge i pomalo zgoron. Skočiti, potegnuti rukami, rinuti nogami, naprtiti se kako i kuoza, nabosti se kako i šilo na grotu, gledati u viške, ne gledati zdolon ko vas je strah i provati ne pasti. Za razliku od alpinizma, za uspinjanje se koriste tek „pedule“ ili posebne cipele za penjanje dok se sva ostala alpinistička oprema koristi kao zaštita te kao pomoć pri spuštanju. U alpinizmu se oprema poput konopaca, cepina ili sl. smije koristiti kao pomoć bilo prilikom podizanja na stijeni ili kao uporište podizanju.

Slobodno penjanje je atraktivna sportska disciplina, a kao takva, naravno da je prožeta i ozljedama. Na prvi pogled bi zaključili da su ozljede rezultat prvenstveno padova sa stijena, međutim, to je tek vrlo rijedak uzrok ozljedi. Razlog je penjačka oprema bez koje nije dozvoljeno pristupiti penjalištu. Većnom su ozljede rezultat preopterećenja tetiva i mišića i to prvenstveno na šakama i podlakticama. Tko se i jednom okušao na umjetnoj stijeni (bolderu) ili na pravoj stijeni zna o čemu govorim. U lipoj našoj Istri, di smo se rodili i zgojili ima nekoliko lipo uređenih prirodnih penjališta, koliko vidim devet za sad: Zlatni rt kod Rovinja, Limski kanal, Dvigrad, Istarske toplice, Raspadalica ponad Buzeta, Vranjska draga kod tunela Učka, potom kod Pazina, Mošćeničke drage, Vintijana kraj Pule i Rapca. Lijepe lokacije, vapenačke stijene te nema razloga da uz stručnu pratnju ne probate svladati neki od smjerova. Spomenuo sam ozljede; bez panike, najčešće ozljede su ipak po tipu ogrebotina, oguljotina, rezne rane, žuljevi i sl. Za razliku od ovih laganih oštećenja koja su uglavnom maksimalne ozljede kod početnika, već iskusniji penjači mogu zadobiti puno teže ozljede poput prenaprezanja, djelomičnih ili potpunih ruptura tetiva i mišića. U postocima: 40% ozljeda zahvaća prste, 16% ramena i nadlaktice, 12% laktove i podlaktice, 5% koljena, 5 % leđa i 4% ručni zglob.U radu Schöffl V. i sur. iz 2003. "Pulley injuries in rock climbers", navode da razvojem sportskog penjanja dolazi do povećanog broja ozljeda posebice prstiju šaka. Kada pak govorimo o prstima, najučestalija je ozljeda anularnih ligamenata na prstima. Anularnih ligamenata na prstima ima četiri do pet i imaju funkciju prilijeganja tetiva pregibača prsta uz kost. Radi specifične tehnike penjanja i hvatanja, u slobodnom penjanju najčešće dolazi do ozljede A2 anularnog ligamenta. Prilikom savijanja srednje falange prsta pod 90°u odnosu na proksimalnu falangu (brojimo li od dlana riječ je o zglobu između prvog i drugog članka prsta), A2 anulani ligament se postavlja pod izuzetno veliki pritisak. Ozljeda je karakterizirana naglom bolnošću prsta; često se puta čuje i preskok ili bolni škljocaj prilikom povlačenja ili doskoka na šaku.

Potrebno je odmah prestati s aktivnstima i hladiti prst tri puta dnevno, lagano istezati tetivu potom te tako nastaviti kroz 3-6 tjedana uz fizikalno terapijske procedure. Nakon sanirane ozljede, važno je ponovo osnažiti muskulaturu ramena, nadlaktica, podlaktica i šaka te započeti s penjanjem najjednostavnijim smejrovima i najvećim uporištima ili gripovima. Zagrijte dobro prste, ručni zglob, lakat , rame i krenite. Pred vama je još jedna ugodna pustolovina.

 

Doc.dr.sc. IVAN RAKOVAC, dr.med.spec.ortoped

Glas Istre, 29.06.2014