Spastično dite

U našem se narodu, tek dijelom u šali kaže: Ni važno ča je, ko je muško o žensko, važno je da je mali zdrav! Kako je nedavno napisao Ante Tomić, narodno naše nasljeđe je uvelike „toksični otpad“ tj.temelji se često na krivim i danas neprimjerenim postavkama. Društvo se razvija, mi zajedno s njim ili vice versa. Zdravlje je naše najveće blago, nakon života, kad smo se već rodili mislim, a zdravlje je prema definiciji „sveukupnost tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja“. Zdravi mi i zdrava okolina su potrebni kako bi se i osjećali zdravima. Ukoliko se naglašava da smo u „krizi“, da je „sve gore i gore“, počinjemo se i mi osjećati dešperatno, apatično, bezvoljno, bez force pak tad ča nego poj na bolovanje. Nekoliko ima načina za poj na bolovanje – ili smo buoni mi, ili je buono dite ili je bolan supružnik. Više varijanti i brojne mogućnosti. Hrvatska je ipak i zemlja mogućnosti! Bolovanje u našem narodu ima prizvuk nečeg lijepog, poželjnog, lagodnog i plaćenog, ali bolovanje radi bolesnog djeteta je sušta suprotnost. Bolesno dijete je teško breme, kronično bolesno dijete još teže, nerješivo bolesno dijete najteže. Kao liječnik koji velikim dijelom radi sa djecom, svakodnevno gledam djecu i njihove roditelje. Suzne oči, iščekivanje, odbijanje, otpor, krivnja, rezignacija, borba, sreća kod minimalnih pomaka, smijeh itd.itd. Spastična cerebralna paraliza je bolest koja zahvaća centralni živčani sustav s posljedicama na ekstremitetima. Cerebralnu paralizu bolje je definirati kao stanje nego kao bolest (dr. Ernest Irha), nastalo zbog oštećenja mozga prije, za vrijeme ili neposredno nakon rođenja djeteta, do treće godine života. Razlog nastanka nije nasljeđe već oštećenje mozga koje se dogodilo u jednom određenom trenutku, često upravo u tijeku poroda. Tada, radi zastoja u opskrbi kisikom, dolazi do trajnog i nepovratnog oštećenja mozga. Ovisno o razini oštećenja, razne su manifestacije bolesti. Prvenstveno dolazi do oštećenja dijela mozga odgovornog za pokret. Pod cerebralnom paralizom opisuju se različiti klinički sindromi čije je zajedničko obilježje poremećaj motoričke funkcije mozga, odnosno kontrole pokreta i posture. Stanje nije progresivno, nije nasljedno i nije potpuno “izlječivo”. Kod djeteta s cerebralnom paralizom oštećen je središnji živčani sustav. S obzirom na izraženi neuromotorički deficit i poduzeto rano liječenje, moguće je kod neke djece postići gotovo puni oporavak te sliku klinički zdravog djeteta. Upornom fizikalnom terapijom, neurorazvojnom medicinskom gimnastikom, edukacijom i ortopedskim operativno-ortotskim tretmanom, omogućuje se takvoj djeci postizanje kvalitetnije razine života. Ključ je u dvije osnovne postavke: razina nastalog oštećenja mora biti što manja, intenzitet i upornost u provođenju rehabilitacije mora biti izražen i stalan. Oštećenja mozga u djece i odraslih predstavljaju konačno oštećenje, bez mogućnosti potpunog oporavka oštećenog dijela mozga. Kada se npr.porežemo, rana na koži cijeli ožiljkom i ona više nema strukturu zdrave kože već strukturu ožiljka. Slično je i s oštećenjima mozga. Pozitivna strana oštećenja mozga je činjenica da je mozak „plastičan“ tj. upornim treningom, vježbom, rehabilitacijom, zdravi djelovi mozga su u mogućnosti preuzeti kompletno ili berem djelomično funkciju oštećenog dijela. Potrebno je napraviti dobar plan liječenja: rehabilitacijske procedure, plan operativnih zahvata te dobra protetska opskrba. Kako nema dva jednaka oštećenja i nema dva jednaka odgovora na oštećenje, pristup pacijentu mora biti individualiziran koliko god je moguće. Koordinator tima u liječenju djece s poremećajem u neurološkom razvoju je neuropedijatar ili neurofizijatar, u centru tima je bolesno dijete s roditeljom, a mi ortopedi smo im od povremene pomoći. Jedan od rodetelja se u pravilu posvećuje djetetu gotovo 24 sata na dan! Uloga ortopeda u timu je operativno liječenje kada promjene na rukama i nogama dođu u konačnu fazu i ne odgovaraju na daljnje rehabilitacijske procedure. Principi operativnog liječenja su odavno poznati i standardizirani: može se početi sa operativnim liječenjem ispravljanja zakočenih ekstremiteta bilo opuštanjem mišića, premiještanjem mišića čime se mijenja njihova funkcija ili osteotomijama i korektivnim zahvatima na kostima. Najvažnijim ciljem ortopedskog zbrinjavanja djece s cerebralnom paralizom je zadržati i povećati funkcionalni kapacitet zglobova čime omogućujemo daljnji neuromotorički razvoj i veću učinkovitost razvojno-motoričkih vježbi. Bolesno dijete postaje središte okupljanja obitelji, u jednom je intervjuu rekao naš proslavljeni boksač Željko Mavrović, „bilo bi izuzetno grubo reći da je to dar, ali to je definitivno velik izazov, s kojim roditelji, ako se znaju nositi i to nadrastu, izrastaju u dobre ljude i dobre roditelje.“ 

 

Doc.dr.sc. IVAN RAKOVAC, dr.med.spec.ortoped

Glas Istre, 16.11.2014