Tajanstveni govor operacijske sale

„Bolest čini nauku bezvrijednom,umjetnost ništavnom, silu slabom, blagostanje beskorisnim, a rječitost nemoćnom“, primjetio je prije više od 2000 godina Herofil, grčki liječnik.  Herofil ( kraj IV st. pr. n.e.), važi kao osnivač anatomije i smatra se najvećim anatomom Starog vijeka. Bavio se neuroanatomijom te je u svom radu razlikovao živce od tetiva, krv u venama i u arterijama. S današnje pozicije, znanja izgledaju elementarnima, međutim ljudsko se znanje, time i medicinsko u starom vijeku počelo značajnije razvijati. Još ranije, u prapovijesnom svijetu su također postojala znanja, međutim govoreći o medicini, ona su usko bila vezana uz magiju. Neka od tih davnih „znanja“ ostala su sačuvana u „zabačenijim“ predjelima Zemlje. Tako eskimski čarobnjak pada u trans, putuje u drugi svijet i vraća se s uputama za liječenje pacijenta. Afrički vračevi nastoje prestrašiti bolest i istjerati zloduha te ga nastaniti u nekom predmetu ili životinji. Ispadne li da je zloduh previše lukav, nastoje ga udobrovoljiti žrtvom i darovima. Znanja o ljekovitom bilju datiraju iz davnina i prenose se sve do danas. Postoje i kirurška znanja u prethistorijsko vrijeme. Jedno od najstarijih je trepanacija ili otvaranje lubanje. Otvaranje lubanje je i danas jedan od najvažnijih zahvata u pacijenata nakon teških ozljeda glave, kada dolazi do porasta tlaka unutar zatvorenog koštanog dijela lubanje, a taj tlak pritišće na mozak trajno ga oštečujući. Termin kirurgija dolazi iz latinskog termina, chirurgiae, što znači "rad rukom" i predstavlja granu medicine koja koristi ručne i instrumentalne operativne tehnike na pacijentima da bi istražila i liječila stanja kao bolesti ili ozljede, a u svrhu poboljšanja zdravlja. Moderna je kirurgija vezana najvećim dijelom uz rad u operacijskoj sali. Riječ je o timskom radu u koji je uključeno više liječničkih specijalizacija, prvenstveno anesteziologije i kirurgije te specijalizacija sestrinstva. Prvi ulazak u operacijsku salu je svakako iskustvo koje se ne zaboravlja. Nalazite se u ambijentu umjerene tišine, umjerene vlažnosti, umjerene temperature, umjerenih ali stalnih kretnji osoblja u zaštitnim uniformama te u prostoru stalne lagane napetosti. Kape i maske ne dozvoljavaju vam u prvi mah da prepoznate osobe koje znate od ranije. Kasnije prema očima i konturama naučite prepoznavati osobe. Kretanje u sali je ograničeno – postoje dijelovi odvojeni zračnim tokovima i sterilnim preprekama (od tkanina ili nekih drugih umjetnih materijala) koji odvajaju sterilni dio u kojemu boravi uži kirurški tim od ostalih djelova sale. Središte događanja je pacijent. Njega ne vidimo – prekriven je sterilnim pokrivalima. Uz glavu pacijenta stoji anesteziolog. Njega/nju niste upoznali - posebni su to ljudi bez kojih kirurški zahvat ne bi bilo moguće provesti. Anesteziologija je medicinska specijalizacija koja se bavi smanjenjem ili uklanjanjem svijesti i osjeta vanjskih podražaja (anestezija) odnosno smanjenjem ili otklanjanjem osjeta boli (analgezija) tijekom različitih dijagnostičkih ili terapijskih, najčešće kirurških postupaka, uz istovremeno kontinuirano praćenje vitalnih funkcija i održavanje unutarnje ravnoteže u fiziološkim granicama. Iako su prvi pokušaji modificiranja percepcije boli poznati još iz antike (mandragora, opijum), početak suvremene anesteziologije smatra se uvođenje inhalacijskih anestetika u kliničku praksu sredinom 19. stoljeća. Nagli razvoj anesteziologije započinje nakon Drugog svjetskog rata, što anesteziologiju čini najdinamičnijom medicinskom granom u drugoj polovici 20. stoljeća (http://hr.wikipedia.org/wiki/Anesteziologija). Pacijent komunicira s anesteziologom cijelo vrijeme operacije iako ta komunikacija nije verbalna. Smanjene svijesti, usnuo, priključen na sustave koji omogućavaju praćenje tjelesnih funkcija, pacijent anesteziologu daje podatke o svom stanju. Svaki porast tlaka, ubrzavanje rada srca, usporavanje disanja podiže razinu pažnje anesteziološkog tima koji pacijenta ponovo dovodi u stanje idealno zahvatu. Ako nas svijest i svjesnost čini ljudima, to je upravo funkcija koju predajemo anesteziologu za vrijeme zahvata i koju nam on ponovo vraća kad je operacija završila. Na kraju zahvata pacijent se budi, postepeno skida sa anestezioloških aparata te razgovor s anesteziologom i anesteziološkom sestrom nastavlja pravim govorom. Kontrola boli je također u njihovim rukama te je preporučljivo biti dobar s anesteziološkim timom. Komunikacija unutar kirurškog tima je jednako tako neobična. Središte komunikacije je redom; operater, asistenti, instrumentar, pomoćni instrumentar koji asistira instrumentaru te ostalo osoblje. Govor je prigušen maskama, tih. Velik dio operacije protiče u neobaveznom čavrljanju ili pripovijedanju, još veći dio operacije protiče u tišini. Tek se naredbe i smjernice u operaciji izgovaraju jasno i glasno. Brojne se upute ne izgovaraju već neverbalno komunciraju. Potrebno je više mjeseci da se osoblje medicinsko i nemedicinsko nauči ponašati u operacijskoj sali. Gledajući sa strane, stvari su vrlo nejasne i neobične, međutim ubrzo postanu prirodne. U središtu je pacijent koji se nesmije ugroziti, o tome brinu svi članovi operacijskog tima. Operacijska je sala mjesto gdje se prožimaju želje i stvarnost, napetost, strepnja i sreća, život i neživot, a važno od nevažnog snažno razlikuje kao malo gdje. Natpisi neki u medijima, izvan konteksta i govora operacijske sale (čitam ovih dana o događaju iz jedne hrvatske bolnice!) ispadaju ustvari kao „gubljenje u prijevodu“.

 

Doc.dr.sc. IVAN RAKOVAC, dr.med.spec.ortoped

Glas Istre, 31.08.2014