Umjetni kuk – operacija stoljeća

„Dohtore , ča ću moći delati „une stvari“ nakon operacije kuka?“. „Mislite „ono“?“, upita liječnik diskretno pokušavajući šakom i dlanom potvrditi razumijevanje pacijentova govora. „Jušto to dohtore“, konspirativno namigujući odgovara pacijent, „znate, žena bi mi bila jako kuntenta.“ „Naravno da ćete“, odgovara liječnik, „ugraditi ćemo umjetni kuk kroz mali rez i već sutra dan ste na nogama“. „Uh ma san kuntenat dohtore. Moran javiti žieni...znate, već lit i lit to nis kapac!“. U jednom relativno već davnom članku, objavljenom u časopisu Lancet (Learmonth ID1, Young C, Rorabeck C. The operation of the century: total hip replacement. Lancet.  2007;370(9597):1508-19.), autori opisuju operativni zahvat ugradnje endoproteze u kuk kao operativni zahvat stoljeća. Terminalna artroza kuka je stanje u kojemu se zglob kuka u potpunosti potroši. Spoj između dvije kosti nazivamo zglobom. Kako bi se kosti mogle gibati jedna u odnosu na drugu, njihovi su krajevi, tj.zglobne površine, presvučene slojem hrskavice. Hrskavica bi uglavnom trebala omogućavati da se gibanje u zglobu odvija cijelo vrijeme i cijeli život, glatko i bez bolova. Često puta to nije tako. Artroza ili terminalno oštećenje hrskavice je stanje koje gibanje u kuku onemogućava, ono postaje izrazito bolno i ograničeno. Najprije počinju bolovi u preponi prilikom dužeg opterećenja. Potom bolovi postaju prisutni pri svakodnevnim aktivnostima, u mirovanju, čak i noću. Kada je i san onemogućen, a svakodnevnica praćena stalnim uzimanjem lijekova protiv bolova, kvaliteta života je mizerna. Stoljećima su ljudi patili od takvih bolova, liječnici su pokušavali pronaći riješenje. Najveći zglob u ljudskom tijelu je kuk. To je ujedno i zglob koji radi biomehaničkog lanca u ljudskom organizmu, prenosi opterećenje koje je barem 5x veće od težine tijela. Radi nekih promjena u obliku zglobnih tijela koje danas znamo prepoznati i liječiti, koje nazivamo preartrozama, radi ozljeda, upala ili čak bez znanog razloga, zglobna se hrskavica u kuku može nepovratno oštetiti. Brojne su mogućnosti liječenja oštećene hrskavice - posljednji i vrlo obečavajući neoperativni princip je liječenje preparatima iz vlastite krvi tzv. "terapija krvlju". Terminalno ili krajnje oštećenje hrskavice, kada hrskavice u zglobu više nema, a gibanje u zglobu se odvija upiranjem kosti o kost, jedino pravo rješenje je ugradnja umjetnog zgloba. Kod pacijenata koji su bolove dugo trpili i koji su dugo hodali po principu tarenja kosti o kost u zglobu, kost se pokušavala prilagoditi opterećenju. Takva je kost postala deformirna, glatka u zglobu i izrazito tvrda. Termin kojeg ortopedi koriste da opišu takvu kost je „eburnizirana kost“. „Ebur“ dolazi iz arapskog, potom grčkog i termin je koji označava slona ili slonovaču. Upravo je od slonovače jedan od prvih ili prvi uspješan i opisan operativni zahvat izmjene kuka. U Njemačkoj je 1891, Professor Themistocles Glück, izveo operativni zahvat zamjene zglobnog dijela natkoljenične kosti uništenog tuberkulozom, protezom koju je dao izraditi od slonovače. Od tada se nižu pokušaji zamjene zgloba kuka s više ili uglavnom manje uspjeha. Ranih 60-tih, započinje rad ortopedskog kirurga Sir John Charnley u Mančesteru koji prvi uspješno izvodi zahvat zamjene kuka s brojnim tehnološkim inovacijama. Proteza kuka koju danas koristimo, ne razlikuje se mnogo od njegovih zamisli. Sastoji se od tri dijela: dio koji ulazi u natkoljeničnu kost - stem, dio koji se ugrađuje u zdjelicu - čašica te treći dio koji se nastavlja na stem, a nazivamo ga glava. Kretnja se u umjetnom kuku odvija između glave i čašice. Revolucionaran je bio dizajn, ali i način povezivanja endoproteze s okolnom kosti. Sir Charnley je posudio tehnološku inovaciju iz stomatologije, a to je koštani cement. Koštani se cement sastoji od dvije komponente, jedne tekuće, druge u prahu koje se na samoj operaciji miješaju stvarajući vrlo gustu pastoznu masu. Cement se zatim postavlja na kost i protezu te djeluje kao snažno brtvilo koje ulazi u pore proteze i okolne kosti. Unutar 10-tak minuta, cement se stvrdnjava i na taj način povezuje komponente endoproteze i kost. Od trenutka operacije, takav cementni spoj bi trebao moći izdržati sva opterećenja zgloba daljnjih 10-15 godina. Era umjetnih zglobova je time počela.

 

Doc.dr.sc. IVAN RAKOVAC, dr.med.spec.ortoped

Glas Istre, 12.10.2014