Za Porečki Delfin se treba dobro zagrijati

 

Pasanu šetimanu san spomenuja gubljenje u prijevodu, a zabija san povidati jenu lipu štoriju o ten. Je Fix dohaža u Zagreb poli Tompe i su se juštali naj. Guori Tompa Fixu neka gre tamo i tamo pak da će doj na niki „šoder“, tu neka ferma pak da će hi viti. Jeno malo kašnije zove nazda Fix Tompu: „Ben Tompa, san te posluša. San pelja kako si me putija i finija na niku batudu - kadi ti je ti šoder?“. No, gremo naprid na novu temu. Jučera je finija Porečki Delfin. Lit i lit već se čuda svita skupi i krene u plivačku avanturu. Da su judi učinjeni za puoj u more bi imali takane prste, ma pur se trse. Mislim da ne postoji niti jedna prava antropološka adaptacija čovjeka za plivanje i duži boravak u vodi. Postojala je u prošlom stoljeću teorija „akvatičnog čovjeka“ ili u originalu „aquatile Mensch” njemačkog znanstvenika Max Westenhöfer (1871–1957). Teorija kaže da je da je tijekom antropološkog razvoja čovjeka, jedan naš davni predak bio adaptiran za djelomični ili višesatni boravak u vodi. Nešto na tragu semiakvatičnih sisavaca poput nilskog konja ili vodenkonja kako ga mislim danas nazivaju ili pak morske vidre. Predlagatelji teorije zastupaju tezu da bipedalni ili dvonožni hod omogućava prednost prilikom plivanja, ali prednost je bipedalnog hoda i na zemlji. Smanjena dlakavost čovjeka se navodi kao još jedan adaptacijski mehanizam čovjeka za boravak u vodi, međutim pravi semiakvatični sisavci su itekako dlakavi, a ta dlakavost im pomaže u termoregulaciji ili u čuvanju tjelesne topline. Gubitak tjelesne topline je veliki problem u vodi (vidi Glas Istre od 01.12.2013.). Većina sisavaca koji žive na zemlji navodno nema mogućnost svjesne kontrole disanja ili zadržavanja daha poput semiakvatičnih sisavaca. To je svakako i važan preduvjet razvoju govora. Najveći i najrazvijeniji mozak od svih sisavaca nakon čovjeka imaju kitovi i delfini. Koliko sam pročitao na internetu, posljednji je znanstveni skup s temom „akvatičnog čovjeka“ održan 1987 u Nizozemskoj te je zaključak skupa bio kako ne postoji dovoljno dokaza koji bi poduprli teoriju akvatičnog čovjekovog pretka, ali da postoje dokazi kako su čovjekovi preci znali plivati i kraće vrijeme boraviti u vodi (http://en.wikipedia.org/wiki/Aquatic_ape_hypothesis).  Voda je čovjeku stran medij, ali je plivati lijepo. U vodi jedino uspijevamo zavarati silu koja nas stalno privlači i stišće, a to je gravitacijska sila. Osjećaj bestežinskog stanja je ugodan i povoljan za zglobove. Porečki Delfin počinje od ranog jutra, a jutro je i najpogodnije vrijeme za plivanje. More je još mirno i bez valova, voda bistra, dno u sjevernom Jadranu vidljivo. Krenuli smo čuda lit nazad, zagrijavati se prije utrke, u cik zore, svi osim Bimba. „Bimbo, ča ti se neš zagrijati?“. „Ču se vraga zagrijavati kad san tepa s postelje!“. Zagrijati se prije početka opterećenja i težeg rada je važno. Jedna meta analiza (meta analize su znanstveni radovi koji sumiraju do sada objavljene radove na pojedinu temu kako bi pokušali donijeti konačan zaključak) iz 2010. govori o važnosti zagrijavanja. U gotovo 80% ispitivanih parametara sportske izvedbe došlo je do poboljšanja nakon zagrijavanja (Fradkin AJ, Zazryn TR, Smoliga JM. Effects of warming-up on physical performance: a systematic review with meta-analysis. J Strength Cond Res. 2010 Jan;24(1):140-8). Zagrijavamo se kako bi pripremili muskulaturu na rad. Zagrijavati se treba minimalno 5 minuta prije repetitivnih aktivnosti poput laganog trčanja, a sve složenije aktivnosti zahtjevaju barem 10 minuta zagrijavanja. Aktivacijom mišića podižemo postepeno puls i frekvencija rada srca se ubrzava. Muskulatura, tetive i ligamenti postaju prokrvljeniji i elastičniji. Ubrzava se krvotok, ubrzava se metabolizam mišića. Potrošnja energije se postepeno povećava, odvodnja raspadnih produkata ubrzava. Raspoređuje se zglobna tekućina po zglobovima. Disanje postaje dublje i oksigenacija krvi se poboljšava. Zagrijavanje je važan dio mentalne pripreme prije aktivnosti. Postajemo fokusirani na aktivnost koja slijedi. Važnost istezanja (stretching) u sklopu zagrijavanja je relativno nedefinirana, ali od nekoliko vrsta istezanja, dinamičko istezanje je najučinkovitije dok dugotrajno statičko istezanje može i oslabiti mišićnu funkciju (Amiri-Khorasani M, Kellis E. Static vs. Dynamic Acute Stretching Effect on Quadriceps Muscle Activity during Soccer Instep Kicking. J Hum Kinet. 2013 Dec 31;39:37-47.). 

Rabi se vrći,prontati se, udahnuti, skočiti u ariju, viti svoj odraz u vodi pak se hititi na nj, obrušiti se na more, mahati z rukami i nogami, rashitati vodu, razvrći, povući, cuknuti, stegnuti, rinuti kroz špalir batana, pasara, barki, barkasa, kakovega guca, bracera, trabakuli, gajeta, brodići, mezzošotomarini i raznih drugih brodi. Nisu naši brodi fregate, nisu naši baki kavalerija, ma su ben naše ruke propele i strpljivo, trpeći, rabi remati, remati piet cilih kilometri za dojti. Nismo istina učinjeni za dugi boravak u vodi ma toliko i katarkad se more zdurati.

 

Doc.dr.sc. IVAN RAKOVAC, dr.med.spec.ortoped

Glas Istre, 07.09.2014